Lekcija naucena na Blagdan rada (‘Labor Day’ – SAD)
Za vrijeme nedjeljnog rucka, Dante mi veli kako bi bilo dobro uloviti neku virozu ili gripu. Pogledam ga strogo i ozbiljnim glasom objasnim da se bolest, ma kako mala i bezopasna, nikad ne smije prizeljkivati – ni sebi, a jos manje drugima.
A onda, s puno njeznijim tonom pitam svoje dijete: “Sto je to sto ti uistinu zelis?”
Malo posramljen, Dante kroz mali smijesak odgovori: “Znas kako je to kad si bolestan, pa smijes ostati u pidzami cijeli dan, gledati televiziju, igrati video igrice ili ne raditi bas nista i ne imati pri tom osjecaj krivice. Jos uz to, svi ti poklanjaju hrpu paznje. To je ono sto si zelim.”
Isti cas sam ostatak neradnog vikenda (povodom americkog blagdana rada) proglasila “Danima ljencarenja bez trunke osjecaja krivice”
Ko da nije bas bio siguran u moju deklaraciju, Dante me je jos par puta pitao da li stvarno smije ljencariti i raditi apsolutno ‘nista’. Cak me je jednom pitao cime je to on zasluzio. Umijesto objasnjenja, poljubila sam njegovo djetinje liceko, privila ga cvrsto u zagrljaj da osjeti koliko ga volim. Nakon par trenutaka, rastvarajuci ruke, rekla sam mu da je majcinska ljubav ogromna, nepromijenjiva i vjecna i da je ne treba nicim ‘zasluziti’.
Podsjetila sam ga kako se moja mama brinula za nas dok smo ovo ljeto bili doma u Hrvatskoj. Kako nas je hranila s puno paznje i ljubavi i kako nas nije ‘davila’, nego nas je pustila i uzivala u tome da smo svi zajedno i da smo blizu nje.
Zivimo u svijetu u kojem vladaju ocekivanja, vanjske potvrde i stalna usporedivanja po necijim cudnim mjerilima vrijednosti. U produktivnom drustvu (a tu je Amerika ponekad prezahtjevna) jednostavno ‘biti’ umjesto stalno nesto raditi, vrlo lako covjeka dovede do jednog konstantog osjecaja krivice. Nauceni smo da se ‘uspjeh’ covjeka mjeri novcem, slavom, dostignucima a zapravo svi zudimo samo za ljubavlju i paznjom. Zelimo biti voljeni ne zbog toga sto smo postigli, na kojem polozaju radimo, nego cisto i iskreno – bez fizickog razloga.
Jer sto kad ostarimo, kad se umorimo ili razbolimo, kad sve to ‘okolno’ i povrsinski nestane? Da li ce nas neko voljeti? Da li cemo tada znati da nasa vrijednost nije izvana, nego duboko u nasim dusama? Da li cemo prihvatiti da smo ‘dovoljni’ u toj dubini i da ljubav nije nesto sto se mora ‘zasluziti’?
Svi dobro znamo odgovore na ta pitanja, a svejedno cesto zaboravimo jedan drugoga gledati srcem a ne mjeriti ocima.
(Na kraju vikenda kojeg smo svi ‘uspjesno’ odljencarili, stavila sam na papir listu svega sto sam napravila u ta dva dana – i ustanovila da sam na kraju napravila i vise nego sto napravim preko ‘obicnog’ vikenda. Oslobodena ocekivanja, stresova, presinga da necu sve stici na vrijeme cak se i pranje vesa, i kuhanje, i odgovori na emailove pa cak i placanje racuna cinilo ne kao rad, nego kao moje ‘ljencarenje’)