Snovi postaju stvarnost
Sunday, March 9th, 2008“Mama, pogledaj gdje sam!” Evan je stajao na balkonu u prekrasnoj baroknoj crkvi Sv. Marije smjestenoj u lijepom
predgradju Bostona. “Pogodi kako sam se popeo tu”
“Hmmm, cekaj da promislim,” pretvarala sam se da mi nista nije jasno. “Prvo si se popeo na klupu i onda skocio tako visoko da si zavrsio na balkoncicu”
“Ne, nisi pogodila!”
“Popeo si se po zidu, ko Spiderman!”
“Ma mama…” cak ni moj petogodisnji klinac nije bio impresioniran mojoj domisljatosti.
“Zazelio si svim srcem te se carolijom nasao gore, ha!” probala sam treci put ‘pogoditi’
“Ne”, rekao je kroz smijeh, “tu iza su stepenice.”
Popela sam se i ja gore i sjela kraj njega. Dobra prilka za lekciju iz arhitekture i akustike: “Vidis Evan, prije nego sto su ljudi izmislili mikrofone, ugradili bi ovakve balkoncice s kojih bi kantor pjevao jer ih se puno bolje culo s ovog mjesta.” Evan, koji vec par dana strpljivo ceka vecer, trazi prvu zvijezdu na nebu da zazeli svoju zelju, potiho me pitao, “Mama, da li se zelje stvarno mogu ispuniti?”
“Naravno, Evan” rekla sam, nadodajuci “osim ako su sebicne ili zlobne”
“Ali, da li se nekad ispune onako odjednom, ‘puff’– i zelja je tu!”
“Ne, mislim da ne. Ponekad treba puno vremena da se zelja ispuni. Pogotovo zelje koje zazelis iz dubine srca jer tada dragi Bog, koji zna sve sto je u nasim srcima, cuje tvoju zelju i pomogne ti da se ispuni.” Ispricala sam mu kako sam ja, dok sam bila mala ko i on, zazeljela da jednom dodjem u Ameriku.
“Mama, tvoja zelja se ostvarila!” Evanove velike plave okice su zasjale ispunjene srecom.
Sat vremena kasnije… Koncert pocinje instrumentalnim uvodom. Stojim za svojom klavijaturom, osvjetljena jedino sa reflektorima iz pozadine. Prekrasna crkva, te veceri manje puna nego inace. Pogled mi padne na zenu u crnoj majci s bijelim slovima “I do believe” (to su majce koje se mogu kupiti jedino na mojim koncertima - znaci vec je bila na jednom od koncerata). Sjedila je u svojim invalidskim kolicima s dekom na krilu i plasticnim cijevima za kisik kod glave. Ako sam u trenutku osjetila razocaranje, njena prisutnost bila je kao bljestavi signal: “Pjevaj za nju.”, pomislila sam, ”Zamisli koliki napor je ona ulozila da veceras bude tu. Mjesecima je planirala, organizirala specijalni prijevoz i pratnju. Pjevaj kao da nastupas za tisucu ljudi u nekoj najvaznijoj katedrali. Jedan covijek. Jedan zivot. Tu je vaznost. Bas u toj jednoj dusi.”
Dala sam sve od sebe te veceri, pa cak i vise od toga. Pred kraj koncerta ispricala sam svoj mali dogadaj s Evanom i kako on svake veceri zazeli zelju kad vidi prvu zvijezdu. Pjevala sam “Over the Rainbow” (pjesmu iz Carobnjaka iz Oza) sjecajuci se kako sam kao mala voljela tu pjesmu i taj film, i zamisljala sebe kako glumim i pjevam ko Judy Garland. Nakon koncerta, pristupila sam zeni u kolicima da joj se zahvalim sto je dosla. Primila me je cvrsto za ruku i primaknula me sebi: “Reci Evanu da se zelje uistinu ostvaruju… Prije dvije godine vidjela sam te na koncertu i zazeljela da se jednog dana opet vratis u moj grad” rekla je s velikim, srdacnim osmijehom na licu i suzama u ocima.
Kad smo vec kod ostvarenih zelja, ovaj tjedan sam opet zavrsila u jednom od vrlo lijepih Bostonskih shopping centara, zbog mog lap-topa koji mi je malo “zastekao”. Uzela sam Blaisa sa sobom planirajuci ga pocastiti malim ruckom - samo on i ja. Nakon sto sam ostavila kompjuter na servisu, Blais si je zazelio provozati se pokretnim stepenicama. Zasto ne? Za cas smo se nasli na drugom katu ispred Ellen Fisher butika. “Hmmm, da li da udjem ma samo na tren… Ovaj ducan uvijek ima krasnih, kvalitetnih talijanskih vesti” pomislila sam, prisjecajuci se mog ranijeg iskustva s djecom u lijepim shopping centrima… (vidi “Pogodno za djecu” dnevnik). Primila sam Blaisa za njegovu malu toplu i mekanu rukicu i polako usla u ducan. Cim smo usle, prekrasna i vrlo dobro obucena cetrdesetogodisnjakinja uocila je Blaisa i srdacno mu prisla “Bog mali!” Za cas su se njih dvoje sprijateljili i zabavljali dekorativnim kamencicima u izlogu ducana dok sam ja mirno i polako pregledavala krasnu robu u ducanu. Zena je zapravo prekinula ono na cemu je radila (sto je zapravo rijetkost u Americi) da bi uzivala u malisanu koji se je nasao u njenom ducanu (sto je isto prava rijetkost). Primjetila je kako je mali fino odgojen, kako je slatki, kako ima vrlo razvijen karakter za dvogodisnjaka, uzivala je u njegovom osmjehu i krasim recenicama kojima joj je odgovarao na pitanja. Ubrzo je potpuno poludila za njim te mu ponudila da uzme jedan od kamencica na koji ce mu ona napisati njegovo ime, a on je pitao da li moze uzeti jos dva za svoja dva brata, “Lijepo molim?”
Pitam se: da li ova naizgled beznacajna mala zivotna epizoda kvalificira za “zelje postaju stvarnost?” (s obzirom na moje ranije iskusvo u Pennsylvaniji - procitaj “Podobno za djecu”)
