I have been wanting to do an All-Croatian Christmas concert for a few years now… Finally this year, I got to do a few – in Pittsburg, Cleveland, Youngstown, Chicago and Milwaukee…

At Blessed Alojzije Stepinac in Chicago, the young singers and tamburica orchestra joined me.  I was so sad my boys missed this amazing event…

I now know what my wish for Christmas and New Year’s is – to finally make that CD with Croatian songs I have been talking and dreaming about…

“Mama, pogledaj gdje sam!” Evan je stajao na balkonu u prekrasnoj baroknoj crkvi Sv. Marije smjestenoj u lijepom

 predgradju Bostona.  “Pogodi kako sam se popeo tu”

“Hmmm, cekaj da promislim,” pretvarala sam se da mi nista nije jasno. “Prvo si se popeo na klupu i onda skocio tako visoko da si zavrsio na balkoncicu”

“Ne, nisi pogodila!”

“Popeo si se po zidu, ko Spiderman!”

“Ma mama…” cak ni moj petogodisnji klinac nije bio impresioniran mojoj domisljatosti.

“Zazelio si svim srcem te se carolijom nasao gore, ha!” probala sam treci put ‘pogoditi’

“Ne”, rekao je kroz smijeh, “tu iza su stepenice.”

Popela sam se i ja gore i sjela kraj njega.  Dobra prilka za lekciju iz arhitekture i akustike: “Vidis Evan, prije nego sto su ljudi izmislili mikrofone, ugradili bi ovakve balkoncice s kojih bi kantor pjevao jer ih se puno bolje culo s ovog mjesta.”  Evan, koji vec par dana strpljivo ceka vecer, trazi prvu zvijezdu na nebu da zazeli svoju zelju, potiho me pitao, “Mama, da li se zelje stvarno mogu ispuniti?”

“Naravno, Evan” rekla sam, nadodajuci “osim ako su sebicne ili zlobne”

“Ali, da li se nekad ispune onako odjednom, ‘puff’– i zelja je tu!”

“Ne, mislim da ne.  Ponekad treba puno vremena da se zelja ispuni.  Pogotovo zelje koje zazelis iz dubine srca jer tada dragi Bog, koji zna sve sto je u nasim srcima, cuje tvoju zelju i pomogne ti da se ispuni.” Ispricala sam mu kako sam ja, dok sam bila mala ko i on, zazeljela da jednom dodjem u Ameriku.  

“Mama, tvoja zelja se ostvarila!” Evanove velike plave okice su zasjale ispunjene srecom.

Sat vremena kasnije… Koncert pocinje instrumentalnim uvodom.  Stojim za svojom klavijaturom, osvjetljena jedino sa reflektorima iz pozadine.  Prekrasna crkva, te veceri manje puna nego inace.  Pogled mi padne na zenu u crnoj majci s bijelim slovima “I do believe” (to su majce koje se mogu kupiti jedino na mojim koncertima – znaci vec je bila na jednom od  koncerata).  Sjedila je u svojim invalidskim kolicima s dekom na krilu i plasticnim cijevima za kisik kod glave.  Ako sam u trenutku osjetila razocaranje,  njena prisutnost bila je kao bljestavi signal: “Pjevaj za nju.”, pomislila sam,  ”Zamisli koliki napor je ona ulozila da veceras bude tu.  Mjesecima je planirala, organizirala specijalni prijevoz i pratnju.  Pjevaj kao da nastupas za tisucu ljudi u nekoj najvaznijoj katedrali.  Jedan covijek. Jedan zivot.  Tu je vaznost. Bas u  toj jednoj dusi.”

Dala sam sve od sebe te veceri, pa cak i vise od toga.  Pred kraj koncerta ispricala sam svoj mali dogadaj s Evanom i kako on svake veceri zazeli zelju kad vidi prvu zvijezdu.  Pjevala sam “Over the Rainbow” (pjesmu iz Carobnjaka iz Oza) sjecajuci se kako sam kao mala voljela tu pjesmu i taj film, i zamisljala sebe kako glumim i pjevam ko Judy Garland.  Nakon koncerta, pristupila sam zeni u kolicima da joj se zahvalim sto je dosla.  Primila me je cvrsto za ruku i primaknula me sebi: “Reci Evanu da se zelje uistinu ostvaruju… Prije dvije godine vidjela sam te na koncertu i zazeljela da se jednog dana opet vratis u moj grad” rekla je s velikim, srdacnim osmijehom na licu i suzama u ocima.

Kad smo vec kod ostvarenih zelja, ovaj tjedan sam opet zavrsila u jednom od vrlo lijepih Bostonskih shopping centara, zbog mog lap-topa koji mi je malo “zastekao”.  Uzela sam Blaisa sa sobom planirajuci ga pocastiti malim ruckom – samo on i ja.  Nakon sto sam ostavila kompjuter na servisu, Blais si je zazelio provozati se pokretnim stepenicama.  Zasto ne?  Za cas smo se nasli na drugom katu ispred Ellen Fisher butika.  “Hmmm, da li da udjem ma samo na tren… Ovaj ducan uvijek ima krasnih, kvalitetnih talijanskih vesti” pomislila sam, prisjecajuci se mog ranijeg iskustva s djecom u lijepim shopping centrima… (vidi “Pogodno za djecu” dnevnik).  Primila sam Blaisa za njegovu malu toplu i mekanu rukicu i polako usla u ducan.  Cim smo usle, prekrasna i vrlo dobro obucena cetrdesetogodisnjakinja uocila je Blaisa i srdacno mu prisla “Bog mali!”  Za cas su se njih dvoje sprijateljili i zabavljali dekorativnim kamencicima u izlogu ducana dok sam ja mirno i polako pregledavala krasnu robu u ducanu.  Zena je zapravo prekinula ono na cemu je radila (sto je zapravo rijetkost u Americi) da bi uzivala u malisanu koji se je nasao u njenom ducanu (sto je isto prava rijetkost).  Primjetila je kako je mali fino odgojen, kako je slatki, kako ima vrlo razvijen karakter za dvogodisnjaka, uzivala je u njegovom osmjehu i krasim recenicama kojima joj je odgovarao na pitanja.  Ubrzo je potpuno poludila za njim te mu ponudila da uzme jedan od kamencica na koji ce mu ona napisati njegovo ime, a on je pitao da li moze uzeti jos dva za svoja dva brata, “Lijepo molim?”

Pitam se: da li ova naizgled beznacajna mala zivotna epizoda kvalificira za “zelje postaju stvarnost?” (s obzirom na moje ranije iskusvo u Pennsylvaniji – procitaj “Podobno za djecu”)

Bio je slobodni dan. Odlucili smo ici u kino – i mali i veliki.  Jedino, morat cemo gledati dva razlicita filma, jer ipak ne razumiju bas svi humor animiranog krastavca, sparoge i paradajza (popularni djecji likovi iz “Veggie Tales” serije).  Ja cu voditi decke u kino iako nisam ni ja previse impresionirana filmom, ali meni je najljepse promatrati moje decke kako uzivaju u njihovom specijalnom izlasku. 

Htjela sam ih bas dobro pocastiti jer su se stvarno pokazali kao jako dobra djeca, bas pravi mali profesionalci, i na koncertima i na putovanjima.  Nakon kina, ako bude sve po planu ici cemo u Shopping centar gdje cu im kupiti novu igricu za njihov DS Nintendo i voditi ih na sladoled (morala sam ionako pricekati dva sata dok film za “odrasle” zavrsi pa da se svi skupa mozemo vratiti u apartman gdje smo tada nocili. 

Prije nego sto smo krenuli zvala sam shopping centar da pitam da li imaju ikakve atrakcije za klince, tako da se znam pripremiti.  Obicno veliki centri imaju igraonicu ili bar ringispil.  Neki bolji centri cak pruzaju mogucnost da se djecu ostavi krasnim tetama koje ih cuvaju i zabavljaju.  Ako nista drugo onda se barem uvijek nadju kakve igrice ili McDonalds sa igraonicom  no zenskica koja se javila na telefon kad sam ja zvala rekla je da njihov shopping centar isljucivo za “shopping”!  

OK, mozda je zena imala tezak dan jadnica, pa nije imala strpljenja odgovarati telefonske pozive (makar, pomislila sam, gospodja bi si definitivno trebala naci neki drugi posao koji ne zahtijeva ljubaznost sa strankama, ako joj bas to ne ide.)

Vec je bilo oko sedam sati navecer kad smo dosli u centar.  Blais je bio malo umoran pa sam odlucila uzeti ona djecja kolica na iznajmljivanje s dvije stolice i krasnom velikom mrezom za kapute i vrecice.  No, za salterom sam samo nasla policajca koji je nonsalantno razgovarao na telefon.  Pricekala sam par minuta i onda ga prekinula jer su decki vec postali nemirni, Blais je trcao okolo naokolo dok sam ja ‘lagano’ gubila strpljenje: “Molim lijepo jedna kolica za dvoje djece!”, pokusavala sam reci sto pristojnije i mirnije. “Gospodjo gledajte, zao mi je ali ja sam tu samo priskocio dok su nam agentice na pauzi… Mozete li se vratiti za kojih 20-tak minuta?”

Ha, ha, ha.  Jako smijesno!  “Ne hvala”, rekla sam i okrenula se.  Naci cu ja drugi salter s kolicima…

Prosli smo kraj krasnih, velikih i skupih butika… Coach, Luis Vuitton, Salvatore Ferragamo, DKNY… Gledala sam u izloge kao kakvo dijete pred slasticarnom… Ma samo da na minutu zavirim u nutra, onako “na brzaka” da pogledam par stvari i “cekiram” da li je i ovdje sve “made in China”.  Ipak sam se suzdrzala.  Mislila sam si u sebi – pametnije je da samo elegantno prosecem kraj butika  mastovito zamisljajuci kako se prekrasno uredene prodavacice (koje su jos premlade da bi imale djecu) salijetaju oko mojih deckiju, zabavljajuci ih od srca dok ja mirno i polako uzivam u odjeci, torbicama, maramama… 

Salter do kojeg smo napokon stigli je bio na prekrasno uredenom “trgu” ispred vrlo eksluzivne robne kuce “Lord & Taylor”.  

“Molim Vas, jedna kolica za dvoje djece”, obratila sam se agentici koja me je u trenu odmjerila pogledom od glave do pete i rekla vrlo neljubaznim tonom: “Nemamo dupla kolica, na donjem salteru su. Obratite se tamo”

“Dosli smo sa donjeg saltera no tamo je samo bio jedan policajac koji mi nikako nije mogao pomoci”, rekla sam vrlo polagano i smireno.

“Ja ovdje nemam dupla kolica”

“Mogu li onda iznajmiti nekakva obicna?”

“Morate ostaviti vozacku dozvolu i kolica moraju biti vracena nazad do devet sati”

Zbog cega sam se ja sad njoj zamijerila?  Bila sam dobro obucena, uredena, sminka, torbica, a niti decki nisu lose izgledali.  Pa i da smo izgledali losije, nije li ta cijela prica o klasnoj diskriminaciji svar proslosti? (pogotovo ovdje u Americi gdje se i najbogatiji cesto oblace kao klosari) Primaknula sam se salteru i rekla pokusavajuci prikriti nezadovoljstvo: “Vas centar nije bas prilagoden djeci?” 

“Ne, nas centar je za odrasle”, rekla je s jednakim naporom suzdrzljivosti.

“Ali draga gospodjo, odrasli imaju djecu, zar ne?”

“Da, ali ih ostave doma”

Zapravo ne mogu vjerovati da sam nakon toga ipak uzela kolica, svjesna da cu jos jednom morati doci na isti salter i ponovo se suociti sa dragom gospodom. 

Sat vremena kasnije decki i ja smo se smjestili na vrlo udobne klupice na drugom prelijepom “trgu” u istom centru i uzivali u finom sladoledu.  Promatrala sam svoje sinove – svu trojcu – kako vrlo uredno i pristojno jedu svoje sladolede.  Stvarno se bolje ponasaju nego mnogi “odrasli” koje znam.  Pomislila sam, zasto je nase drustvo postalo tako neprilagodjeno djeci?  Sjetila sam se price jednog fratra koji je dugo bio u Africi kao misionar.  Pricao nam je kako bi cijelo “selo” sjelo oko vatre na razgovor i druzenje.  Svatko bi imao priliku doci do izrazaja i svakoga bi se sa zanimanjem slusalo… i starce i djecu s jednakim postovanjem. 

Tada nisam u potpunosti razumjela njegovu primjedbu o tome kako je zapad taj koji je zapravo “neciviliziran” – ali sad mi se cini da razumijem sto je s time htio reci.

Od svoje osme godine, pisem dnevnik. Do sada sam skupila lijepu kolekciju biljeznica i “rokovnika” razlicith boja i velicina, ispunjenih uspomenama.
Nije sva vrijednost u zapisanim dogadajima, nego i u rukopisu koji, naravno, odaje moju dob ali i nervozu, zurbu, odmornost i zadovoljnost, cak i nemir i strah. Onda, tu su papirici, male fotografije, izrezci iz novina i casopisa koji uvijek ispadaju iz dnevnika, ali koje nikad necu zaljepiti, jer naljepse je kad izvucem jedan od dnevnika s police, pa nesto posebno padne iz njega i probudi neku staru uspomenu…
Prije par godina sam teske volje pristala na “pisanje dnevnika” za stranicu na internetu. Sebicno sam htjela sva svoja razmisljanja i iskustva zapisati rukom na prazne stranice mojih biljeznica, ali, zelja da podijelim svoja prozivljavanja s onima koji povremeno dolaze na moju stranicu, prevagnula je (jedino mi je zao sto nisam bolji “pisac” – toliko puta uspijem izraziti samo mali dio onoga sto zapravo zelim reci – bilo da pisem na engleskom ili na hrvatskom!) Uvijek mogu svoje kompjutorske dnevnike isprintati i zaljepiti ih u svoju biljeznicu, pomislila sam, naravno nece biti rukopisa da otkrije moje raspolozenje, ali sto je tu je – ne mozemo izbjeci cinjenicu da su kompjuteri postali veliki dio nase svakodnevnice.
No, bilo mi je drago povremeno napisati koji paragraf – pogovo kad bi mi ljudi nakon koncerta zahvalili na nekoj misli iz mog “dnevnika” koja im se svidjela. To me je uvijek motiviralo da pisem, makar povremeno i malo.
Mislim da su me iz tog razloga moji web-suradnici dugo pokusavali nagovoriti da zapocnem Blog.
Moram priznati da mi se od pocetka, rijec “blog” nikako nije svidala ta rjec. “Dnevnik” zvuci puno romanticnije… No priviknut cu se…
Tako da od sada, barem se nadam, na mom “blogu” moci cete citati o mojim prozivljavanjama, razmisljanjima, o mojim majcinskim brigama i sitnim radostima koje zivot cine velikim i lijepim. LINK DO MOJEG STAROG INTERNET DNEVNIKA

Devetnaest koncerata, devet intervjua (od toga jedan za Brisani Prostor HTV-a), nastup za americku televiziju Fox 19, premijera novog DVDa u Hollywood-skom stilu i stotine kilometara prevaljenih – sve u samo tri i pol tjedna.

Malo sam umorna… Zapravo sam danasnje poslije podne provela ugodno smjestena u sofu. Cak sam i gledala HGTV (Dom i vrt TV! – uvijek se nakon turneje zazelim svega sto ima veze s domacinstvom) Zapravo sam trebala spavati cijelo poslije podne ali nisam mogla – prvo se moram opustiti. Svaki put kad zatvorim oci, pomislim na sve one ljude koje smo sreli na koncertima. Cujem kako mi pricaju o svojim sudbinama, ili kako komentiraju koncert. Turneja je bila jako dobra.

I, sto sada? Jos samo sest dana do Bozica, a ja nemam ni jedan poklon (jedini kojeg sam uspijela kupiti preko interneta nece stici prije 26-tog prosinca!) Naravno, volim Bozicne blagdane… Napisala sam jednu pjesmu koja govori o cijeloj guzvi prije Bozica – ovdje u Americi je prava ludnica. Kao da stvarno sve moramo obaviti prije Badnjaka – cak i oprati prozore i podove, biti s djecom, posjetiti starce u lokalnom domu, speci kolacice, kupiti darove, poslati cestitke, otici do frizera, okititi ne samo bor nego i cijelu kucu – i iznutra i izvana.

Mislim stvarno…

Mozda nakon sto se naspavam.

Ili, nakon par salica jake kave. No u svakom slucaju, obecala sam sama sebi da se necu predati panici. Polako…

Kao sto sam napisala u pjesmi: “ne trebamo nista – samo vjerovati” (i mozda obaviti samo par sitnica… sutra

Proslog utorka, Blais je radosno pjevao i svirao udaraljke zajedno sa klincima iz muzickog vrtica Miss Amande, dok je mene odjednom oblio hladan znoj i dobro mi se zavrtilo u glavi. Miss Amanda nas je obavjestila da ce se i slijedeceg tjedna sat odrzati iako je Dan Zahvalnosti tog cetvrtka.

Dan Zahvalnosti? Nemoguce. Sigurno se samo htjela nasaliti.

Svako bi pomislio da osoba s malom djecom , od kojih su dvoje u skoli (kao npr. ja), vodi racuna o datumima. Pogotovo sto sam se ja dobro opskrbila planerom, kalendarom na kompjuteru (koji je sinhroniziran s kalendarom na telefonu) i velikim zidnim kalendarom koji mi stoji iznad radnog stola.

Nekako sam jos uvijek bila sigurna da imam barem nekoliko tjedana (tri, od prilike) prije Dana Zahvalnosti i pocetka Bozicne turneje. Jos sam uvijek bila na zasluzenom-odmoru-nakon-jesenske-turneje.

Prvo sam u sebi rekla “hvala Bogu sto sam prihvatila poziv moje svekrve da proslavimo Dan Zahvalnosti kod nje.” Pomislila sam koja ludost da sam je pokusavala odgovoriti od te ideje i nagovoriti je da ipak budemo kod nas, jer sam pozeljela isprobati par novih gourmet recepata – nakon svake turneje kad dodemo doma, kucne stvari, kao kuhanje, mi se cine jako privlacne, cak romanticne… Sad mi je bilo JAKO drago da je moja svekrva trvdoglavo ostala pri svome.

Duboko sam udahnula, na trenutak pokusala zaustaviti sve misli, a onda sam izvadila svoju listu obaveza. Odmah sam prekrizila par stvari koje sam zeljela napraviti (kao na primjer “kupiti teglu za persin” kojeg sam planirala presaditi kako bih ga sacuvala od zime) i dala se na posao.

Sad je taj “drugi tjedan”. Dosta sam toga uspjela obaviti. Dosta mi je toga jos ostalo. Ja sam jedna od onih koji ne znaju kako stati. Volim raditi. Volim izazove i volim posao obaviti najbolje moguce.

Ali ja isto tako volim blagdane. Volim se zabavljati s mojim klincima, s mojim suprugom i prijateljima. I cijela tradicija, simbolika, trud i paznja koja je utkana u pripravljanje Purice i cijelog objeda, jako mi se svida. Bas cu uzivati u jelu moje svekrve, promatrajuci moje decke kako igraju sah s njihovim djedom (cak i mali Blais voli sjediti kraj njih i pratiti igru!). Mislit cu na svog tatu. Zvat cu mamu da joj cujem glas. I barem na jedan dan, opustit cu se i necu ni pomisliti na sve ono sto me ceka na mojoj listi obaveza…

A onda, opet na turneju. No to je vec druga tema. Za sad, uzivajmo u Danu Zahvalnosti. Polako, mirno, zahvalni za sve one male radosti koje cine zivot bogatim i lijepim.

Snimano 4. prosinca 2006 u crkvi Sv. Jeronima u Chicagu.

Objavljeno za uspomenu na Tajcinog oca Stanka Matejasa na godisnjicu njegove smrti, 8. rujna 2007.

[youtube:http://www.youtube.com/watch?v=Pb_PeMANklU]
Want to comment on this video? CLICK HERE

SUZA ZA ZAGORSKE BREGE
(A Tear for the Hills of Zagorje)*

V JUTRO DISECE, GDAR BREGI SU SPALI, A MESEC JOS ZAJTI NI STEL, / POTIHO SEM OTPRL RASKLIMANU LESU I PINKLEC NA PLECA SAM DEL

STARA JE MATI ISLA ZA MENOM, NEMO VU ZEMLU GLEDEC / I NI MOGLA ZNATI KAJ ZBIRAM VU DUSI I ZAKAJ OD VCERA NIS REKEL NI REC / PREVEC SMO TOGA POVEDAT SI STELI / A VSE SMO POZABILI VEC.

GDA SMO VEC PRESLI KRAJ NAJZADNJE HIZE, / V SUZAH NAJEMPUT SEM BIL / KAJ NE BI TO VIDLA STARA MI MATI, / Z RUKAMA LICE SEM SKRIL

SVUD OKO MENE SU DISALE ROZE / I BIL JE RASCVETENI MAJ / A JA NIS NI JEMPUT POGLEDAL ZA SOBOM, OD TUGE NIS MOGEL POZDRAVITI KRAJ / SAMO SEM BREGIMA DRAGIM OBECAL DA VRNUL SEM BUM NAZAJ.

Copyright 2007 Tajko Music, BMI (Cameron Productions)

*Hrvatski prijevod je odmah iza Engleskog (klikni ovdje da preskocis engleski)

22. kolovoza, 2007

U danima kao sto je ovaj danasnji, moja majka mi nedostaje vise nego sto zelim priznati. Na kraju krajeva, ja sam odrasla osoba; zrela, jaka, odgovorna, i sama sam majka troje djece. Razumijem ja u potpunosti da je odvajanje djece od roditelja jedan skroz normalni dio zivota.

No ipak, u ovom trenutku, znam da bi jedino moja majka bila u stanju olaksati ovaj pritisak u prsima i obrisati suze koje se usprkos svoj mojoj snazi ipak probiju do obraza.

Matthew je divan, stabilan muz koji uvijek gleda naprijed. On pusti proslosti da bude tamo gdje joj je mjesto – iza nas. Ja, za razliku, na prvi dan skolske godine, stojim na skolskom igralistu i gledam kako moj mali petogodisnji Evan u redu hoda za uciteljicom, dokle got se ne izgubi iz vidika. Cim ga vise ne vidim, odmah osjetim griznju savjesti: da li sam provela dosta vremena s njim, da sam mu dala dovoljno paznje…

Imam ja par prijateljica koje prolaze kroz iste stvari i razumiju te nase zenske emocije. Ali ni jednoj ne mogu bas sjesti u krilo i dobro se isplakati…

Sanja je u Los Angelesu. A i da smo blize, ja sam ipak njena “starija sestra”.

Da je mama tu kraj mene, nas dvije bi se dobro isplakale i bilo bi nam lakse. Ona me pozna najbolje – od trenutka kad sam pocela zivjeti.

I nije da mi fali samo iz sebicnih razloga… Gledam je kako je prekrasna – ljudi je cijene i vole. Ima dobar posao: cijeli zivot je marljivo radila – i na poslu i doma (dok smo mi svirali i pjevali…), no da je sistem bio drukciji, njena talentiranost i rad bi bili daleko bolje placeni (nikad nije bila u partiji, i uz to nikad nije kompromitirala svoj integritet i postenje.) Ali na kraju dana, sama je. U domu u kojem smo nekada bili jedna obitelj.

Znam, ljudi ce reci: “ti si ta koja si otisla”… Djeca uvijek odlaze. U mladosti nitko ne razmislja o buducnosti.

Fali mi da je odvedem na neki zgodan, elegantni rucak, da ja njoj napravim piceka s krumpirima ili juhicu s domacim knedlima, da odemo u kazaliste zajedno, da se zajedno skrivamo iza ugla i gledamo Danteka i Evana kako se igraju na skolskom igralistu, da se smijemo Blaisu i igramo tenis i da ju vidim ponosnu na najvrijedniji dio njenog truda – sve ono sto je kao majka dala meni, sto cu ja dati svojoj djeci i sto ce moja djeca prenjeti svojoj…

Zato sam joj napisala pjesmu. Uvijek mi je bilo lakse izraziti se kroz glazbu… Ovo je prvi put da pjevam neku od svojih pjesama na hrvatskom. I ovaj puta nemam tremu izdati je u javnost – jer je nisam napisala ni za kriticare ni za top-liste. Jednostavno, to je pjesma Mojoj Majci.

[youtube:http://youtube.com/watch?v=qTLzam9nx9k]

MOJOJ MAJCI
(To My Mother)*
Words and Music by Tajci.

GLEDAM TE KAKO ODLAZIS, PO ‘KO ZNA KOJI PUT/ I CUJEM KAKO GOVORIS: “BUDI JAKA, TVOJ PUT JE DUG”

A ZNAMO OBADVJE/ ZIVOT KRATAK JE / I U TRENU PRODE SVE/ I SVAKI DAN BEZ TEBE, / JEDAN DAN MANJE JE / A GODINE PROLAZE.

GLEDAM TE KAKO STOJIS SAMA NE BOJIS SE NICEGA / I POMISLIM DA LI ZNAS KAKO NA TEBE SAM PONOSNA / A ZNAMO OBADVJE…

TREBAM TE / DA VOLIS ME / U KRILU TVOM DA BUDIM SE / JER SVAKI DAN BEZ TEBE / JEDAN DAN MANJE JE / A GODINE PROLAZE

GLEDAM TE KAKO SMIJES SE / OSMIJEH BRISE BORE SVE / LIJEPA SI, SA SLIKE GLEDAS ME / A JA BIH DA SI KRAJ MENE.

Copyright 2007 Tajko Music, BMI (Cameron Productions)