Zaista me šokirala objava članka novinarke Ivane Carević u Večernjem listu, kao i to što se u ’24 sata’ objavio dodatno iskrivljen tekst iste novinarke, a sve s vrlo očitom namjerom da se obezvrijedi moj rad te iskrivi slika o mojoj karijeri i onome što me motivira u mojoj glazbi.

Upit za demanti poslan je glavnom uredniku gosp. Goranu Ogrliću, ali kako neradni dani vikenda predstavljaju izvrsno tlo za širenje ovog članka po raznim web portalima, odlučila sam odmah javno reagirati.

Ivana Carević je članak, objavljen u Večernjem listu 11. svibnja, napisala na osnovi informacija koje je preuzela s web stranice, a koju ni na jednom mjestu nije objavila (KickStarter.com) iako je citirala novčane iznose i izjave izvađene iz teksta na spomenutoj web stranici.

Carević je kontaktirala Mihovila Beka – Mihu, mog ovlaštenog zastupnika za Hrvatsku i regiju. Miha i moja osobna asistentica Maya su se javili u vrlo kratkom vremenu i prenijeli novinarki Carević moj odgovor da ću se vrlo rado odazvati njenom upitu. Usprkos dogovoru da će pričekati moj odgovor, uredništvo Večernjeg lista, odlučilo je objaviti članak koji je prepun iskrivljenih informacija.

Carević navodi da je njen izvor informacija ”jedan online servis za prikupljanje donacija”. Izvor informacija je KickStarter.com – “platforma za financiranje kreativnih projekata”. Časopis “Time” ga je 2011. proglasio web stranicom godine, a 2010. za najbolju invenciju godine. Kreativnost, originalnost i društvena vrijednost KickStarter portala su prepoznale velike medijske kuće: “New York Times”, “BBC”, “NPR”, “CNN”, i mnogi drugi. Muzej umjetnosti u Chicagu instalirao je, u sklopu izložbe grafičkog dizajna, nekoliko projekata koji su ostvareni putem KickStartera (‘Designing Obama’ i ‘Multi touch wrist kits’).

KickStarter.com je sam po sebi vrijedan primjer kako kreativnost, inventivne ideje i umjetnost nisu osuđeni na čekanje financiranja od strane korporacija i sponzora, te podržavaju otvorene mogućnosti uspjeha svakom čovjeku, bez obzira na društveno-ekonomski položaj. Provedite par minuta na KickStarter.com – sigurna sam da će svatko biti inspiriran idejama i porukom da je sve moguće.

Dalje, Carević navodi “Tajči ne uspijeva dovoljno zarađivati glazbom” što je netočno. Moj suprug Matthew i ja smo vrlo ponosni na život kojeg smo stvorili isključivo baveći se glazbom. Nismo megalomani i oboje se slažemo u istom – da živimo vođeni nama vrijednim kriterijima a ne novcem.

Carević piše kako je moj suprug Matthew: “u nadi da će joj oživjeti karijeru… aktivirao profil… tražeći od obožavatelja da joj pomognu u snimanju novog albuma” , te navodi ime profila “Dar glazbe” (točno ime je “Božićni dar za Tajči”). To je neistina koja me osobno najviše smeta.

Ovaj KickStarter projekt, kojeg su Carević i uredništvo Večernjeg lista tako ružno predstavili, je vrijedan, prelijep i kreativan božićni poklon mog supruga koji voli neobična darivanja.  Možete i sami vidjeti moju videoporuku na KickStarteru o poklonu koji me je čekao kao iznenađenje nakon što sam se vratila iz Hrvatske gdje sam pjevala na bjelovarskom Božićnom gala koncertu. Cijeli moj tim je bio uključen u iznenađenje – grafička dizajnerica osmislila je prekrasan logo “Božićni dar za Tajči”. Matthew me je jednom prilikom pitao što želim za Božić i ja sam mu iskreno odgovorila – samo puno dobre glazbe, ljubavi i zdravlja. Matthew je pozvao moje obožavatelje da se pridruže u moju prvu želju. Rekao je kako ja uvijek dajem puno sebe kroz pjesme koje ljudima nešto lijepo znače. Na ovaj način, oni koji vole moju glazbu, bili su pozvani da budu dio stvaranja novih darova.

Carević nije pisala o lijepoj namjeri moga supruga i poklonu mojih obožavatelja i prijatelja, nego je cijelu stvar iskrivila krivo navodeći “kako zbog velikih troškova tijekom godina Tajči nije uspjela snimiti sve pjesme koje je htjela te se nada kako će tu ideju napokon ostvariti.” Matthew spominje troškove snimanja albuma, a ne troškove tijekom godina. Svatko ima troškove života, a i svaka firma ima troškove poslovanja, a istina je da ja imam obilje ideja, pjesama, albuma koje bi željela snimiti za vrijeme svog života.

Završna izjava Ivane Carević: “Financijska injekcija obožavatelja pomogla je Tajči da snimi pjesme koje su skupljale prašinu u ladicama i za koje se nada da će joj vratiti zvjezdani status, u kojem je uživala početkom 90-ih.” potvrđuje namjeru ovog članka da iskrivi sliku o meni kao umjetnici, mojoj glazbenoj karijeri, te namjerama cijelog mog tima da ostvarimo turneju koncerata kao lijepi glazbeni doživljaj za sve one kojima moje stare pjesme znače nešto lijepo.

Nigdje nisam izjavila da se nadam vratiti zvjezdani status.

Moje pjesme ne ‘skupljaju prašinu u ladicama’, nego žive na mojim koncertima. Želja da ih snimim i podijelim s dragim ljudima i u SAD-u, a i u Hrvatskoj, je normalna, iskrena i vođena mnogobrojnim pozivima obožavatelja.

Nigdje i nikada nisam izjavila da mi je novac važan i da se bavim glazbom zbog novca. U svakom od intervjua iskreno izjavljujem da me slava i novac nikada nisu vodili. Da mi slava i novac nisu bili dovoljni kad sam napustila uspješnu karijeru 1992. Napustila sam slavu i novac zbog toga što sam željela da moj život bude usmjeren nekim drugim vrijednostima koje su meni važne, kao što su obitelj, ljubav, iskrenost, skromnost, marljiv rad, sloboda duha i kreativnosti. S tog pogleda, ostvarila sam vrlo uspješnu karijeru i prekrasan životni put.

KickStarter je divan poklon koji me je duboko dirnuo i inspirirao da i dalje stvaram autorsku glazbu, da gradim karijeru na kvaliteti, dobrom sadržaju i dostojanstvu.

Tajci Cameron

5.12.2012 – S koncertne turneje, trenutno u gradu Twinsburg, OH

Blue Mountain u drzavi Pennsylvania

Vozili smo po sirokom i polupraznom autoputu u drzavi Pennsylvania: sunce je dodirivalo vrhove Blue Mountain lanca, klinci su bili zadovoljni i mirni, svaki u jednom redu sjedala u nasem komfortnom kombiju, a moj suprug kraj mene. Pred nama su bila tri tjedna prekrasnih koncerata i divne glazbe. Osjecala sam duboku radost i zahvalnost.

Veselila sam se susretu s prijateljima iz ovog kraja, medu ostalima mojoj dragoj Sue i njenom suprugu Marku.

Sue i ja smo izmjenjivale SMS poruke svakih par tjedana: par rjeci ohrabrenja, izgovorena molitva, srce ili smajlic… tek toliko da joj dam do znanja da mislim na nju. Njena snaga, i osmijeh koji nije silazio s njenog lica ni kad su je fizicka bol i okrutna bolest potpuno preuzeli bili su mi inspiracija. Sue je zivjela u ‘sadasnjem trenutku’ – uvijek tretirajuci svaki moment kao delikatne niti koje tkaju zivot. I ona i njen suprug Mark (koji ju je neizmjerno i zaljubljeno volio), uvijek su nesebicno pomagali drugima, davajuci od sve od sebe.

Visiting Sue at St. Mary's on Nov 26, 201

Stigla sam ju vidjeti prije nego sto je otisla… Svi smo molili i vjerovali u Bozju milost da ozdravi Sue… Na zalost, njeno ozdravljenje nije bilo fizicko, ali svi koji su dozivjeli njenu vjeru, nadu, svijetlost bez sumnje ce reci da se dogodilo. Ja sam osobno osjetila iscjeljenje… Uz njenu vjeru i snagu, strah i neizvjesnost su nestajali ko oblaci na vrucem nebu.

Bilo mi je zao da nisam stigla snimiti pjesmu koju sam napisala za Sue… no znam da gledati unatrag i stalno zaliti za onim sto nismo uspijeli ostvariti, nema smisla. Forsirati nesto sto ne mozemo kontrolirati isto nema smisla. Znati i vjerovati da sve ima svoj ‘pravi’ trenutak, velika je mudrost. Prepustiti se “Bozjoj volji” o kojoj neki govore i u koju puno ljudi vjeruje – pustiti brigu o buducnosti i zalosti o proslosti.

Pustila sam da se trenutak kad cu snimiti njenu pjesmu jednostavno dogodi.

A trenutak je dosao lijepo umotan ispod okicenog bora kao najljepsi Bozicni poklon.

Nakon blagdana, primila sam se posla i snimila dvije pjesme: “Till We Meet Again” (moja verzija je posvecena jednoj lijepoj ljubavi – ispricana u video-montazi) i pjesmu za Sue: “Lay Your Hands”.

Mislila sam bilo bi jednostavno, iskreno i logicno sloziti mali montage-video pun slika iz zivota moje drage prijateljice, ali kao i njeno ozdravljenje, ova pjesma nije samo za nju, nego za sve koji imaju zelju prepustiti se ‘sadasnjem’ trenutku, zaboraviti tuge iz proslosti i pustiti brige o buducnosti. (“Kruh nas svagdanji daj nam danas”)

DVA kontinenta, DVIJE karijere, JEDNA osoba s JEDNIM zivotom

Bio je jedan od onih maglovitih zagrebackih dana. Tata me je vozio do grada. Sutke sam sjedila na suvozackom mjestu i promatrala ljude u zimskim kaputima. Bilo mi je tesko. Moja odluka da odem na skolovanje u Ameriku nije bas odusevila ekipu. Brinula sam se da li radim veliku pogresku, da li cu ikad ponovo imati priliku pjevati, suradivati s izvrsnim muzicarima, raditi turneje i koncerte.

Teski uzdisaj kojeg nisam uspijela sakriti, iznenadio je mog tatu koji je odgovorio:

“Glupost. Niko i nista ti ne moze zabraniti da pjevas. Ako stvarno hoces pjevati, naci ces nacina. Uvijek ce biti i svadba i krstitki – ako ti je glazba vazna a ne karijera”. Polako je zaustavio auto, iz kojeg sam ja sutke izasla.

Bilo mi je skroz jasno o cemu je tata govorio. Zbog mojeg statusa ‘zvijezde’ vise nismo imali prilike pjevati zajedno. Nisam vise mogla doci na njegove gaze i spontano pjevati “Konobu” ili “Suzu”. Cak sam i cula kritike da se imidz mog tate koji je bio ‘gazer’ nije bas uklapao u imidz ‘projekta Tajci.’  Nitko nije imao pojma koliko mi je zbog toga bilo tesko.  Umjesto kreativne slobode, uspjesna karijera sputavala me je da budem svoja. Umjesto sigurnosti u ono sto radim i tko jesam, osjecala sam nelagodu i strah da ne pokvarim ono sto sam ‘trebala biti’.  Tatine rjeci su potvrdile da sam donijela pravu odluku, jer bez svog ‘ja’ pocela sam se gubiti.

Samo nekoliko tjedana kasnije, 5. sijecnja, sjedila sam u ‘koznoj fotelji na aerodromu u Zurichu” i cekala let za New York. Napisala sam u svoj dnevnik: “Ne placem, nisam tuzna i ne bojim se.”

Na audiciji za Dramsku i Glazbenu Akademiju u New Yorku, nisam imala ni zrno treme. Drzale su me tatine rjeci: rezultat audicije nece i ne moze definirati (ili umanjiti) moju ljubav prema glazbi. Naci cu ja nacina da pjevam.

Vec na prvom semestru (studentima je bilo zabranjeno da se profesionalno bave glazbom i glumom prva tri semestra), zaposlila sam se na kaputima u jednom restoranu pokraj Lincoln Centra u kojem je svake veceri svirao jazz trio. U razgovoru s muzicarima, spomenula bi kako bas ‘slucajno’ imam sa sobom svoje note, pa ‘ako su za, mogla bi nesto s njima otpjevati.’  Nije dugo trebalo da su gosti poceli dolaziti slusati zanimljivu ‘coat check girl’ s izrazenim akcentom kako pjeva Jazz standarde.

Backstage at the Big Band Show in LA, 1997

Kad nisam prosla na audicijama za mjuzikle, producirala bi sama neki event, predstavu ili koncert. Nista me nije sprijecilo da i dalje pjevam. Istina je da je bilo tesko vracati se s neuspjesne audicije; ili gubiti suradnje s pojedinim producentima i muzicarima jer su bili izvan mojih budgeta; ili odbijati poslove koji su dobro bili placeni, ali za koje sam znala da jednostavno nisu za mene.

Kad bi dosla doma u Hrvatsku, obavezno bi pjevala s tatom na nekoj od njegovih gaza, ali cisto anonimno, da slucajno ne bi podigla prasinu. Moja karijera je bila proslost, i tako mi je pasalo. Bojala sam se dirati u onu Tajci koja je svima ostala u dubokoj uspomeni. (Na trenutke sam se bila osjecala ko Simba iz “Kralja lavova” pjevajuci svoju Hakuna Matata pjesmu i skrivajuci se iza mog novog indetiteta.)

Ali u Americi sam bila slobodna da istrazujem, ucim, otkrivam, spoznajem zivot i samu sebe u uspjesima i u padovima. Bez opterecenja od medija, kriticara, top-lista, vanjskog imidza, menadera i publike, mogla sam pjevati gdje sam htjela i sto sam htjela, pronaci mjesto na kojemu se najvise osjecam ‘svoja’. Uspjela sam pokriti osnovne zivotne troskove s glazbom ali kao umjetnici, najveca ‘placa’ mi je bila cuti djecu koja pjevaju pjesmu koju sam im ja napisala kad su im skoro zatvorili skolu. Ili kad sam cula koliko je pjesma za Sue, prijateljicu koja je bolovala od teskog raka, pomogla da bol bude manja. Najvise od svega mi je znacila spoznaja da je kroz moju glazbu netko osjetio novu nadu, mir duse i ispunjenje Bozanskom ljubavlju.

Cinilo mi se da cu zauvijek ostati izmedu dva indetiteta: Tajci u narancastoj haljinici s velikim osmijehom na licu, i Tajci u dugom srebrnom plastu cija pjesma otvara i najtvrde srce. Cinilo mi se nemoguce spojiti te dvije slike u jednu.

Kad je moj otac otisao, pocela sam shvacati da sam ja sama sebe ogranicila dopustajuci da moju stvarnost definiraju vanjski imidz, ili necija tuda percepcija mene. Sto ce mi lijepa uspomena, ako me bas ona sprijecava da u potpunosti zivim ovaj cas? Sto znaci status ‘nekadasnje zvijezde’ ili ‘ikone’ ako zbog njega ne mogu isto tako iskreno pjevati u Hrvatskoj ko sto pjevam u daljini.

Crashing a Wedding in Zagorje, Summer 2011

Prosle godine, uoci dvadesete godisnjice odlaska od doma, organizirala sam si par posjeta Zagrebu na kojima sam: 1.) pjevala Tajci hitove u karaoke baru; 2.) upala mladenkama na vjencanja i pjevala ‘Hajde da ludujemo” – svaka mi je kroz suze i uzbudenje priznala da sam joj bila najdraza pjevacica dok je imala cetri ili pet godina; 3.) organizirala spontani nastup s malim bendom u lokalnom kaficu na Peljescu; i 4.) sudjelovala na Gala koncertu u Bjelovaru – prvom medijski popracenom nastupu nakon svih ovih godina. U svakom od tih trenutaka beskrajno sam uzivala i osjecala se iskrenom i sretnom. Svaki put, bilo je onih koji su totalno bili zbunjeni i pitali me da li sam ja zaista ona ‘prava’ Tajci, ali i onih koji su me srdacno izgrlili i sa sjajem u ocima potvrdili da je biti iskren, autentican i ne bojati se pokazati pravu ‘sebe’ jedino sto ima pravu vrijednost.

I najavila sam turneju, koncerte koje cu bez straha organizirati. I imala sam priliku snimiti “Dvije zvjezdice” s vrhunskim producentima Chrisom Gerom i Bryanom Lenoxom (Yamaha Entertainment), sto je samo potvrdilo rjeci mog tate da ako mi je glazba vazna, nitko i nista nece sprijeciti moju pjesmu (pa cak ni pojedinacne prepreke i necije postavljene rampe).

Ono sto najbolje potvrduje rjeci mog tate su preko 875 koncerata koje je moj dragi suprug Matthew organizirao u Americi bez sponzora, promotera, izdavacke kuce, i bez visokih honorara.

Priznajem da je put do spoznaje da imam samo JEDNU sebe s JEDNIM zivotom koji se proteze na DVA kontinenta i kroz DVIJE karijere, bio dug… mozda predug. Ali bas ta spoznaja mi je trebala da budem ‘svoja’ i pjevam bez straha, ogranicenja ili vanjskih definicija.

Sve smo lijepo bili isplanirali kako cemo prvi dan skole zapoceti voznjom biciklima. Cak smo i odnijeli skolske torbe dan ranije kako bi bas uzivali u voznji. Sve je bilo spremno – i oprema, i decki i ja.

Ali u jutro nas je umjesto sunca, probudila kisa.

Umjesto na izglancane bicikle, sjeli smo u auto i odvezli se do skole.

Razocarana, prisjetila sam se kako bi se prije par godina ucenici okupili svakog jutra na parkiralistu ispred skole i nakon sto bi svi u jedan glas izrecitirali americki “Pledge of Allegiance”, ucitelji bi ih u redovima uveli u skolsku zgradu.  Kako nasa skola ima samo oko 150 ucenika, to je bilo moguce bez puno problema. A nama roditeljima je taj ritual pruzio trenutak u kojem smo mogli osjetiti taj pocetak nove skolske godine, novi odlomak u prici nase djece. (U slucaju kise, cijela stvar bi se odvijala u skolskoj dvorani)

A onda je dosla promjena. Sada roditelji dovoze djecu autima i u koloni jedan po jedan, otvraju se vrata i klinci uzurbano izlaze. Rijetko koji zastane toliko da cuje mamu ili tatu koji vicu: “Budi dobar! Pazi se”, i najcesce kad se vrata vec zalupe: “Volim te!”

Parkirala sam auto i umijesto u koloni, decki i ja smo prosetali do ulaza, gdje sam ih cak i uspjela dobiti na jednu sliku prije nego sto su zurno i s uzbudenjem otrcali u zgradu.

Ostala sam tamo jos malo. Zeljela sam sebi dati oduska i priliku da umjesto da odmah zapocnem s radnim danom i na taj nacin utopim osjecaje koje sam tada osjetila, da na trenutak budem svijesna svega sto je to jutro sadrzavalo: duboku zahvalnost; ponos na svoju djecu; ljubav, nevjerojatno jaku i duboku ljubav; nadu; radost pa i tugu sto sve brzo prolazi; uzbudenje ali i strah.  Negdje u dubini duse stvorila se molitva koja me je onda njezno iz tog trenutka prenijela u novi.

Ponekad padne kisa kad nam bas treba suncan dan. Ponekad ono sto mi isplaniramo i u sto ulozimo veliki trud ne ispadne bas onako kako smo zeljeli i naravno da tada osjecamo tugu.

Lijepo je dati i tuzi priznanje. Tada ona lakse ode. U tim trenucima, naucila sam da je najbolje duboko udahnuti i postati svjestan detalja koji isplivaju na povrsinu ko mali dragulji – koji su pomno isplanirani i kreirani bozanskom silom po mjeri i potrebama nasih dusa.

Duboka radost i mir se najcesce skrivaju u stvarima koje mi ne mozemo planirati ni kontrolirati – najbolje je tada stati u stranu, popustiti i otvorenog srca primiti sve ono lijepo i zaista vrijedno sto nas ceka.

A i bicikli mogu cekati do sutra. I onda ce nam voznja biti jos ljepsa jer cemo znati da smo je s uzbudenjem cekali