We were driving southbound on I95 after our last concert at St. Christopher’s Church in York, Maine, still energized from the amazing experience, trying to recap the tour.  Matthew, who was driving, would say the name of the church and the town and Denny, Maya and I (Melanie had already gone her way after the concert) would try to fill in the details – the names of people that organized the event, priests and deacons, where we had stayed and what we had had for dinner.  It wasn’t easy – the beginning of the tour, although only 6 weeks ago, seemed like months ago.   

After we said goodbye to Denny (whom we dropped off in Woonsocket, RI where some friends of ours would take him to the Providence airport in the morning) we continued south.  In the silence of the all night drive I tried to remember all those who had talked to me after the concerts – sharing their stories with me, asking for prayers as well as those who had offered their prayers for our intentions.  

It is what I like about my spiritual music – the openness between me, as a performer, and my audience.  There are no walls, no pretense.  There are no “throw-away” songs or “fillers”.  Every word is important, felt and thought through, every note occupies time laden with prayer and meditation.  Often I find it difficult to contain all the emotions that surface through the music, or ignore the thoughts that linger in my mind long after the concert is over.  It’s that very thing that I find so inspiring and rewarding, that also leaves me exhausted and sad, particularly after the “I Thirst” concerts.  The entire tour I couldn’t “shake-off” the feeling that we are not doing enough – I would like to be able to offer comfort and hope to someone who has none.  Well, it just means we need to work harder and not give up. 

I am ready.  Almost.  No, actually in all honesty, I am not ready at all. I am tired and I do need a break – to catch my breath and refill my heart.  Once Easter comes, I will listen to some happy music, dance until I collapse, I will have a glass of wine (or two) with Matthew and some friends and laugh an evening (or two) away.  I will go bike riding with my boys and in the evening hug and kiss them as we all fall asleep in the same bed cozy with fresh linens and soft pillows.  I will buy a bunch of bright yellow tulips and then I will be ready for more…  

For now, I pray…

“Mama, look at me!”, Evan cried from the old-fashioned balcony pulpit at St. Mary’s Church in Brookline, MA.  “How do you think I got up here?”

“Hmmm. let me think,” I pretended to be puzzled. “You climbed up on the pew and then jumped up to the bottom of the pulpit and swung yourself over the wooden railing”

“Nope, try again!”

“You climbed up the column like Spiderman!”

“Mama…” this one was too much even for him, my five-year old son.

“You wished it really hard and magically got in there,” I took my guess again

“No,” he giggled, “there are stairs right here in the back”

I got up the stairs and sat next to him explaining how when you sing or speak from this raised pulpit, your voice carries further– and before there were microphones, this was a clever way for your voice to be heard.  Evan, who has lately been waiting for the first star in the sky to wish upon every night got quiet and asked, “Mama, do wishes really come true?”

“Of course they do, Evan,” I said, quickly adding, “except the ones that are greedy or mean”

“But do they ever come true right away? Like…’poof”?”

“No, I don’t think so. It usually takes some time. And usually the wishes that come true are those that you wish for with all of your heart.  Then God, who knows your heart, hears it and helps you get the wish you wish for”. Then I told him how when I was five, I wished to someday go to America. I tried to explain the best I could, how impossible that wish seemed from a world so far away and so different from this country.

“Your wish came true, Mama,” he said with a smile on his face.

An hour later, the concert began.  As Denny and Melanie played the instrumental intro to the program, I stood in the darkness, with only backlights illuminating the first few pews of the georgeous church.  Small crowd, I thought and felt a bit disappointed.  But then I saw a woman wearing the “I do believe” t-shirt.  She was sitting in her wheelchair in front of the first row of the pews, with a blanket over her lap.  If I was discouraged for a moment, the sight of her was like a bright sign popping out of darkness: sing for her.  It took a big effort on her part to be here tonight.  You need to deliver the music as if you were performing for thousands.  One person.  One soul.  That’s all that matters.  That one person.

I gave my all.  100%.  No holding back. Towards the end of the concert, I decided to talk about Evan’s wishing upon the star and how I told him about my own wish coming true.  I sang “Over the Rainbow” remembering what it felt like to be that little girl and wish something against all odds.  After the concert, I went to thank the woman in the “I do believe” shirt for coming.  She pulled me close, “Tell Evan that wishes do come true.  Two years ago I saw you at another concert in Boston and I have been wishing ever since that you would return to our area.” she said with a big, beaming smile on her face.

Speaking of wishes coming true, earlier this week I had to drop off my MacBook at an Apple store here in Boston area.  The store was located in a very, very upscale mall.  I took Blais with me to have some one-on-one time: I planned on taking him out for lunch.  After we had dropped off my computer (and Apple Stores have the best customer service in the world– everyone is super nice, knowledgeable and their “genius bar” service is enough of a reason to become a Mac user}, Blais decided he wanted to ride the escalators.  So we went upstairs where we landed in front of a really nice Ellen Fisher boutique.  I thought of going in and checking out their end-of-season sweaters’ sale. (I like Ellen Fisher’s sweaters because their wool is light and Italian and hand-washable.)  Still feeling a bit shy after my last week’s experience (see “Child Friendly” entry), although I did receive a nice response from their manager supervisor apologizing for the treatment I had received, I took Blais by the hand and slowly walked in.  Immediately a georgeous looking woman in her 40s came up to us and said “Hi!” to Blais.  Within minutes the two of them were sitting on a ledge of a platform in the shop’s window, talking and playing with decorative stones, while I browsed through the racks of clothes.  She allowed herself to stop what she was doing and enjoy this little person who wandered into her store.  She noticed his manners, his sweetness, his two-and-a-half-years-old personality, smiling at the way he talked to her, and then completely melted when Blais, encouraged to take one stone to the cashier lady who would write his name on it, took three and said to her: “Evan and Dante too! Ple-ee-ase” 

Now, I wonder: does this little, insignificant, but definitely precious life’s episode qualify as “wishes do come true?”

“Mama, pogledaj gdje sam!” Evan je stajao na balkonu u prekrasnoj baroknoj crkvi Sv. Marije smjestenoj u lijepom

 predgradju Bostona.  “Pogodi kako sam se popeo tu”

“Hmmm, cekaj da promislim,” pretvarala sam se da mi nista nije jasno. “Prvo si se popeo na klupu i onda skocio tako visoko da si zavrsio na balkoncicu”

“Ne, nisi pogodila!”

“Popeo si se po zidu, ko Spiderman!”

“Ma mama…” cak ni moj petogodisnji klinac nije bio impresioniran mojoj domisljatosti.

“Zazelio si svim srcem te se carolijom nasao gore, ha!” probala sam treci put ‘pogoditi’

“Ne”, rekao je kroz smijeh, “tu iza su stepenice.”

Popela sam se i ja gore i sjela kraj njega.  Dobra prilka za lekciju iz arhitekture i akustike: “Vidis Evan, prije nego sto su ljudi izmislili mikrofone, ugradili bi ovakve balkoncice s kojih bi kantor pjevao jer ih se puno bolje culo s ovog mjesta.”  Evan, koji vec par dana strpljivo ceka vecer, trazi prvu zvijezdu na nebu da zazeli svoju zelju, potiho me pitao, “Mama, da li se zelje stvarno mogu ispuniti?”

“Naravno, Evan” rekla sam, nadodajuci “osim ako su sebicne ili zlobne”

“Ali, da li se nekad ispune onako odjednom, ‘puff’– i zelja je tu!”

“Ne, mislim da ne.  Ponekad treba puno vremena da se zelja ispuni.  Pogotovo zelje koje zazelis iz dubine srca jer tada dragi Bog, koji zna sve sto je u nasim srcima, cuje tvoju zelju i pomogne ti da se ispuni.” Ispricala sam mu kako sam ja, dok sam bila mala ko i on, zazeljela da jednom dodjem u Ameriku.  

“Mama, tvoja zelja se ostvarila!” Evanove velike plave okice su zasjale ispunjene srecom.

Sat vremena kasnije… Koncert pocinje instrumentalnim uvodom.  Stojim za svojom klavijaturom, osvjetljena jedino sa reflektorima iz pozadine.  Prekrasna crkva, te veceri manje puna nego inace.  Pogled mi padne na zenu u crnoj majci s bijelim slovima “I do believe” (to su majce koje se mogu kupiti jedino na mojim koncertima – znaci vec je bila na jednom od  koncerata).  Sjedila je u svojim invalidskim kolicima s dekom na krilu i plasticnim cijevima za kisik kod glave.  Ako sam u trenutku osjetila razocaranje,  njena prisutnost bila je kao bljestavi signal: “Pjevaj za nju.”, pomislila sam,  ”Zamisli koliki napor je ona ulozila da veceras bude tu.  Mjesecima je planirala, organizirala specijalni prijevoz i pratnju.  Pjevaj kao da nastupas za tisucu ljudi u nekoj najvaznijoj katedrali.  Jedan covijek. Jedan zivot.  Tu je vaznost. Bas u  toj jednoj dusi.”

Dala sam sve od sebe te veceri, pa cak i vise od toga.  Pred kraj koncerta ispricala sam svoj mali dogadaj s Evanom i kako on svake veceri zazeli zelju kad vidi prvu zvijezdu.  Pjevala sam “Over the Rainbow” (pjesmu iz Carobnjaka iz Oza) sjecajuci se kako sam kao mala voljela tu pjesmu i taj film, i zamisljala sebe kako glumim i pjevam ko Judy Garland.  Nakon koncerta, pristupila sam zeni u kolicima da joj se zahvalim sto je dosla.  Primila me je cvrsto za ruku i primaknula me sebi: “Reci Evanu da se zelje uistinu ostvaruju… Prije dvije godine vidjela sam te na koncertu i zazeljela da se jednog dana opet vratis u moj grad” rekla je s velikim, srdacnim osmijehom na licu i suzama u ocima.

Kad smo vec kod ostvarenih zelja, ovaj tjedan sam opet zavrsila u jednom od vrlo lijepih Bostonskih shopping centara, zbog mog lap-topa koji mi je malo “zastekao”.  Uzela sam Blaisa sa sobom planirajuci ga pocastiti malim ruckom – samo on i ja.  Nakon sto sam ostavila kompjuter na servisu, Blais si je zazelio provozati se pokretnim stepenicama.  Zasto ne?  Za cas smo se nasli na drugom katu ispred Ellen Fisher butika.  “Hmmm, da li da udjem ma samo na tren… Ovaj ducan uvijek ima krasnih, kvalitetnih talijanskih vesti” pomislila sam, prisjecajuci se mog ranijeg iskustva s djecom u lijepim shopping centrima… (vidi “Pogodno za djecu” dnevnik).  Primila sam Blaisa za njegovu malu toplu i mekanu rukicu i polako usla u ducan.  Cim smo usle, prekrasna i vrlo dobro obucena cetrdesetogodisnjakinja uocila je Blaisa i srdacno mu prisla “Bog mali!”  Za cas su se njih dvoje sprijateljili i zabavljali dekorativnim kamencicima u izlogu ducana dok sam ja mirno i polako pregledavala krasnu robu u ducanu.  Zena je zapravo prekinula ono na cemu je radila (sto je zapravo rijetkost u Americi) da bi uzivala u malisanu koji se je nasao u njenom ducanu (sto je isto prava rijetkost).  Primjetila je kako je mali fino odgojen, kako je slatki, kako ima vrlo razvijen karakter za dvogodisnjaka, uzivala je u njegovom osmjehu i krasim recenicama kojima joj je odgovarao na pitanja.  Ubrzo je potpuno poludila za njim te mu ponudila da uzme jedan od kamencica na koji ce mu ona napisati njegovo ime, a on je pitao da li moze uzeti jos dva za svoja dva brata, “Lijepo molim?”

Pitam se: da li ova naizgled beznacajna mala zivotna epizoda kvalificira za “zelje postaju stvarnost?” (s obzirom na moje ranije iskusvo u Pennsylvaniji – procitaj “Podobno za djecu”)

Bio je slobodni dan. Odlucili smo ici u kino – i mali i veliki.  Jedino, morat cemo gledati dva razlicita filma, jer ipak ne razumiju bas svi humor animiranog krastavca, sparoge i paradajza (popularni djecji likovi iz “Veggie Tales” serije).  Ja cu voditi decke u kino iako nisam ni ja previse impresionirana filmom, ali meni je najljepse promatrati moje decke kako uzivaju u njihovom specijalnom izlasku. 

Htjela sam ih bas dobro pocastiti jer su se stvarno pokazali kao jako dobra djeca, bas pravi mali profesionalci, i na koncertima i na putovanjima.  Nakon kina, ako bude sve po planu ici cemo u Shopping centar gdje cu im kupiti novu igricu za njihov DS Nintendo i voditi ih na sladoled (morala sam ionako pricekati dva sata dok film za “odrasle” zavrsi pa da se svi skupa mozemo vratiti u apartman gdje smo tada nocili. 

Prije nego sto smo krenuli zvala sam shopping centar da pitam da li imaju ikakve atrakcije za klince, tako da se znam pripremiti.  Obicno veliki centri imaju igraonicu ili bar ringispil.  Neki bolji centri cak pruzaju mogucnost da se djecu ostavi krasnim tetama koje ih cuvaju i zabavljaju.  Ako nista drugo onda se barem uvijek nadju kakve igrice ili McDonalds sa igraonicom  no zenskica koja se javila na telefon kad sam ja zvala rekla je da njihov shopping centar isljucivo za “shopping”!  

OK, mozda je zena imala tezak dan jadnica, pa nije imala strpljenja odgovarati telefonske pozive (makar, pomislila sam, gospodja bi si definitivno trebala naci neki drugi posao koji ne zahtijeva ljubaznost sa strankama, ako joj bas to ne ide.)

Vec je bilo oko sedam sati navecer kad smo dosli u centar.  Blais je bio malo umoran pa sam odlucila uzeti ona djecja kolica na iznajmljivanje s dvije stolice i krasnom velikom mrezom za kapute i vrecice.  No, za salterom sam samo nasla policajca koji je nonsalantno razgovarao na telefon.  Pricekala sam par minuta i onda ga prekinula jer su decki vec postali nemirni, Blais je trcao okolo naokolo dok sam ja ‘lagano’ gubila strpljenje: “Molim lijepo jedna kolica za dvoje djece!”, pokusavala sam reci sto pristojnije i mirnije. “Gospodjo gledajte, zao mi je ali ja sam tu samo priskocio dok su nam agentice na pauzi… Mozete li se vratiti za kojih 20-tak minuta?”

Ha, ha, ha.  Jako smijesno!  “Ne hvala”, rekla sam i okrenula se.  Naci cu ja drugi salter s kolicima…

Prosli smo kraj krasnih, velikih i skupih butika… Coach, Luis Vuitton, Salvatore Ferragamo, DKNY… Gledala sam u izloge kao kakvo dijete pred slasticarnom… Ma samo da na minutu zavirim u nutra, onako “na brzaka” da pogledam par stvari i “cekiram” da li je i ovdje sve “made in China”.  Ipak sam se suzdrzala.  Mislila sam si u sebi – pametnije je da samo elegantno prosecem kraj butika  mastovito zamisljajuci kako se prekrasno uredene prodavacice (koje su jos premlade da bi imale djecu) salijetaju oko mojih deckiju, zabavljajuci ih od srca dok ja mirno i polako uzivam u odjeci, torbicama, maramama… 

Salter do kojeg smo napokon stigli je bio na prekrasno uredenom “trgu” ispred vrlo eksluzivne robne kuce “Lord & Taylor”.  

“Molim Vas, jedna kolica za dvoje djece”, obratila sam se agentici koja me je u trenu odmjerila pogledom od glave do pete i rekla vrlo neljubaznim tonom: “Nemamo dupla kolica, na donjem salteru su. Obratite se tamo”

“Dosli smo sa donjeg saltera no tamo je samo bio jedan policajac koji mi nikako nije mogao pomoci”, rekla sam vrlo polagano i smireno.

“Ja ovdje nemam dupla kolica”

“Mogu li onda iznajmiti nekakva obicna?”

“Morate ostaviti vozacku dozvolu i kolica moraju biti vracena nazad do devet sati”

Zbog cega sam se ja sad njoj zamijerila?  Bila sam dobro obucena, uredena, sminka, torbica, a niti decki nisu lose izgledali.  Pa i da smo izgledali losije, nije li ta cijela prica o klasnoj diskriminaciji svar proslosti? (pogotovo ovdje u Americi gdje se i najbogatiji cesto oblace kao klosari) Primaknula sam se salteru i rekla pokusavajuci prikriti nezadovoljstvo: “Vas centar nije bas prilagoden djeci?” 

“Ne, nas centar je za odrasle”, rekla je s jednakim naporom suzdrzljivosti.

“Ali draga gospodjo, odrasli imaju djecu, zar ne?”

“Da, ali ih ostave doma”

Zapravo ne mogu vjerovati da sam nakon toga ipak uzela kolica, svjesna da cu jos jednom morati doci na isti salter i ponovo se suociti sa dragom gospodom. 

Sat vremena kasnije decki i ja smo se smjestili na vrlo udobne klupice na drugom prelijepom “trgu” u istom centru i uzivali u finom sladoledu.  Promatrala sam svoje sinove – svu trojcu – kako vrlo uredno i pristojno jedu svoje sladolede.  Stvarno se bolje ponasaju nego mnogi “odrasli” koje znam.  Pomislila sam, zasto je nase drustvo postalo tako neprilagodjeno djeci?  Sjetila sam se price jednog fratra koji je dugo bio u Africi kao misionar.  Pricao nam je kako bi cijelo “selo” sjelo oko vatre na razgovor i druzenje.  Svatko bi imao priliku doci do izrazaja i svakoga bi se sa zanimanjem slusalo… i starce i djecu s jednakim postovanjem. 

Tada nisam u potpunosti razumjela njegovu primjedbu o tome kako je zapad taj koji je zapravo “neciviliziran” – ali sad mi se cini da razumijem sto je s time htio reci.