Bio je slobodni dan. Odlucili smo ici u kino - i mali i veliki.  Jedino, morat cemo gledati dva razlicita filma, jer ipak ne razumiju bas svi humor animiranog krastavca, sparoge i paradajza (popularni djecji likovi iz “Veggie Tales” serije).  Ja cu voditi decke u kino iako nisam ni ja previse impresionirana filmom, ali meni je najljepse promatrati moje decke kako uzivaju u njihovom specijalnom izlasku. 

Htjela sam ih bas dobro pocastiti jer su se stvarno pokazali kao jako dobra djeca, bas pravi mali profesionalci, i na koncertima i na putovanjima.  Nakon kina, ako bude sve po planu ici cemo u Shopping centar gdje cu im kupiti novu igricu za njihov DS Nintendo i voditi ih na sladoled (morala sam ionako pricekati dva sata dok film za “odrasle” zavrsi pa da se svi skupa mozemo vratiti u apartman gdje smo tada nocili. 

Prije nego sto smo krenuli zvala sam shopping centar da pitam da li imaju ikakve atrakcije za klince, tako da se znam pripremiti.  Obicno veliki centri imaju igraonicu ili bar ringispil.  Neki bolji centri cak pruzaju mogucnost da se djecu ostavi krasnim tetama koje ih cuvaju i zabavljaju.  Ako nista drugo onda se barem uvijek nadju kakve igrice ili McDonalds sa igraonicom  no zenskica koja se javila na telefon kad sam ja zvala rekla je da njihov shopping centar isljucivo za “shopping”!  

OK, mozda je zena imala tezak dan jadnica, pa nije imala strpljenja odgovarati telefonske pozive (makar, pomislila sam, gospodja bi si definitivno trebala naci neki drugi posao koji ne zahtijeva ljubaznost sa strankama, ako joj bas to ne ide.)

Vec je bilo oko sedam sati navecer kad smo dosli u centar.  Blais je bio malo umoran pa sam odlucila uzeti ona djecja kolica na iznajmljivanje s dvije stolice i krasnom velikom mrezom za kapute i vrecice.  No, za salterom sam samo nasla policajca koji je nonsalantno razgovarao na telefon.  Pricekala sam par minuta i onda ga prekinula jer su decki vec postali nemirni, Blais je trcao okolo naokolo dok sam ja ‘lagano’ gubila strpljenje: “Molim lijepo jedna kolica za dvoje djece!”, pokusavala sam reci sto pristojnije i mirnije. “Gospodjo gledajte, zao mi je ali ja sam tu samo priskocio dok su nam agentice na pauzi… Mozete li se vratiti za kojih 20-tak minuta?”

Ha, ha, ha.  Jako smijesno!  “Ne hvala”, rekla sam i okrenula se.  Naci cu ja drugi salter s kolicima…

Prosli smo kraj krasnih, velikih i skupih butika… Coach, Luis Vuitton, Salvatore Ferragamo, DKNY… Gledala sam u izloge kao kakvo dijete pred slasticarnom… Ma samo da na minutu zavirim u nutra, onako “na brzaka” da pogledam par stvari i “cekiram” da li je i ovdje sve “made in China”.  Ipak sam se suzdrzala.  Mislila sam si u sebi - pametnije je da samo elegantno prosecem kraj butika  mastovito zamisljajuci kako se prekrasno uredene prodavacice (koje su jos premlade da bi imale djecu) salijetaju oko mojih deckiju, zabavljajuci ih od srca dok ja mirno i polako uzivam u odjeci, torbicama, maramama… 

Salter do kojeg smo napokon stigli je bio na prekrasno uredenom “trgu” ispred vrlo eksluzivne robne kuce “Lord & Taylor”.  

“Molim Vas, jedna kolica za dvoje djece”, obratila sam se agentici koja me je u trenu odmjerila pogledom od glave do pete i rekla vrlo neljubaznim tonom: “Nemamo dupla kolica, na donjem salteru su. Obratite se tamo”

“Dosli smo sa donjeg saltera no tamo je samo bio jedan policajac koji mi nikako nije mogao pomoci”, rekla sam vrlo polagano i smireno.

“Ja ovdje nemam dupla kolica”

“Mogu li onda iznajmiti nekakva obicna?”

“Morate ostaviti vozacku dozvolu i kolica moraju biti vracena nazad do devet sati”

Zbog cega sam se ja sad njoj zamijerila?  Bila sam dobro obucena, uredena, sminka, torbica, a niti decki nisu lose izgledali.  Pa i da smo izgledali losije, nije li ta cijela prica o klasnoj diskriminaciji svar proslosti? (pogotovo ovdje u Americi gdje se i najbogatiji cesto oblace kao klosari) Primaknula sam se salteru i rekla pokusavajuci prikriti nezadovoljstvo: “Vas centar nije bas prilagoden djeci?” 

“Ne, nas centar je za odrasle”, rekla je s jednakim naporom suzdrzljivosti.

“Ali draga gospodjo, odrasli imaju djecu, zar ne?”

“Da, ali ih ostave doma”

Zapravo ne mogu vjerovati da sam nakon toga ipak uzela kolica, svjesna da cu jos jednom morati doci na isti salter i ponovo se suociti sa dragom gospodom. 

Sat vremena kasnije decki i ja smo se smjestili na vrlo udobne klupice na drugom prelijepom “trgu” u istom centru i uzivali u finom sladoledu.  Promatrala sam svoje sinove - svu trojcu - kako vrlo uredno i pristojno jedu svoje sladolede.  Stvarno se bolje ponasaju nego mnogi “odrasli” koje znam.  Pomislila sam, zasto je nase drustvo postalo tako neprilagodjeno djeci?  Sjetila sam se price jednog fratra koji je dugo bio u Africi kao misionar.  Pricao nam je kako bi cijelo “selo” sjelo oko vatre na razgovor i druzenje.  Svatko bi imao priliku doci do izrazaja i svakoga bi se sa zanimanjem slusalo… i starce i djecu s jednakim postovanjem. 

Tada nisam u potpunosti razumjela njegovu primjedbu o tome kako je zapad taj koji je zapravo “neciviliziran” - ali sad mi se cini da razumijem sto je s time htio reci.